Kada je riječ o smrti neizbježna su opća mjesta, odnosno konstatacije kako je čovjek smrtno biće, kako nije vječan te da nitko nikad nije umaknuo smrti. Međutim, opće se stajalište nužno svodi na pojedinačno, na strogo osobno, jer drugačije i ne može biti, naspram ove mistične činjenice odlaska s ovoga svijeta, posebno kada se sagledava u kontekstu religije, umjetnosti ili filozofije. Obzor smrti je u svijesti čovjeka nesaglediv iako je ona, smrt, snažno nazočna, i to u onoj mjeri u kojoj je ljudsko biće pripremljeno i osposobljeno da je prihvati ili osjeti. Put prema tom obzoru jest jedini mogući put, dakle osamljenički koji vodi u neodgodiv i neizbježan susret s njom.
Kada smrt postaje predmet mišljenja, ona vječno živi prepoznata kao središnji problem ljudskog bića, bilo da se sagledava kroz egzistencijalističko ništavilo ili kroz kršćansku transcendenciju. Paradoksalno kazano, svijest o smrti daje smisao životu. Jer čovjek je počeo živjeti, a ne samo egzistirati, onda kada je postao svjestan svoje smrtnosti. Svijest o smrti ga na poseban način veže za bližnjega, za drugoga koji je također smrtan.
Koji je, prema općemu ljudskom shvaćanju, od svih tužnih predmeta ljubavi najtužniji, pitao se Edgar Allan Poe u svom tekstu "Filozofija kompozicije" i nedvosmisleno odgovorio – smrt. Autor se slavne pjesme "Gavran" u istom tekstu pita kada je taj najtužniji predmet najviše pjesnički i daje jasan odgovor: "Onda kad je povezan s ljepotom." Potom zaključuje: "Smrt lijepe žene je neosporno najpjesničkiji predmet na svijetu". "Ukleti" pjesnik romantizma nije propustio naglasiti kako je o "takvom predmetu najpozvaniji govoriti ožalošćeni ljubavnik". Ali čim je tema smrti postala životodavna snaga i inspirativno izvorište u domeni umjetničkog izražavanja, ona je nužno dobila univerzalno značenje. Zato posredovana umjetnošću smrt kroz estetsku dimenziju djela, usprkos svomu poraznom apsolutu, dobiva nešto, moglo bi se reći, makabrički sublimno, što upravo kroz estetiku čini da se divimo umjetničkim djelima s temama u kojima je smrt uprizorena na način doveden do paroksizma.
U svijesti i kulturi kršćana smrt je u eshatološkom smislu prva od četiri posljednje stvari. (Ostale tri su sud, raj i pakao). Isus Krist, koji je došao na svijet kao Spasitelj, i sam će stradati u mukama raspet na križu. Iako će Krist svojom žrtvom pobijediti smrt, ona je bila nužna da bi u mraku Golgota umrla, a Salvator mundi kao pobjednik uskrsnuo postavši "prvorođeni od mrtvih". Nitko u povijesti slikarstva nije dao stravično uznemirujući i bolno nepodnošljiv prizor Kristova umiranja kao što je to učinio njemački kasnogotički slikar Matthias Grünewald svojim remek-djelom "Raspeće", slikom s izenheimskog oltara. Također, nitko do danas nije uspio s takvom izražajnom snagom prikazati mrtvo Kristovo tijelo kao što ga je naslikao također njemački renesansni slikar Hans Holbein mlađi na slici "Mrtvi Krist".
Najmanje se moglo očekivati da će taj slavni dvorski slikar, portretist engleskog kralja Henrika VIII. i ondašnje otmjene aristokracije što simbolizira moć i bogatstvo, uspjeti naslikati tako jezovitu sliku umrlog Spasitelja. Potresnu snagu slici, toga beživotnog korpusa Božjeg sina, daje činjenica da je naslikan nag, bez pokopnih povoja, bez prisutnosti tugujućih, onih najbližih i najvjernijih, kako se inače uobičavalo prikazivati. Neutješan osjećaj napuštenosti koji pobuđuje ovaj prizor ležećeg tijela dodatno potencira prostor groba s toliko niskom nadgrobnom pločom da osjećaj sepulkralne hladnoće kao da još više nagovještava raspad korpusa. Tijesni prostor sarkofaga također sugerira ono što etimologija imenice ovog predmeta znači na grčkome – "sarx" (meso) i "phagein" (jesti). Sarkofag je "kamen koji jede meso". U toj beznadnoj slici mrtvog tijela ničim se ne može naslutiti čudesni čin Spasiteljeva uskrsnuća. Ljudsko obličje utjelovljenog Boga stvara mračnu spoznaju o raspadljivosti tjelesne materije. Smrt sva ljudska bića bezuvjetno izjednačuje na razini njihove konkretne, ali izvanfunkcionalne, organske i biološke stvarnosti. "Prvi rez pokazuje isti mišić na svim leševima", kaže dr. Fesneau, "i mozak pjesnika i grudi ljepotice s ekrana viđeni ispod kože ne razlikuju se od mozga zvjerskog zločinca ili grudi zamazane klošarice pune buha." To je, kako ugledni doktor navodi, "neka vrsta fiziološke jednakosti".
Kada je Dostojevski vidio Holbeinovo remek djelo u Baselu 1867. godine, bio je toliko impresioniran, bolje reći potresen do te mjere da se u romanu "Idiot" u dijalogu Rogožina i kneza Miškina raspravlja o toj slici. Knez će u jednom momentu uzviknuti: "Pa od te slike može čovjek i vjeru izgubiti." "Ako je smrt tako užasna", pisao je Dostojevski, "a prirodni zakoni tako snažni, kako se onda uopće mogu nadvladati?" U svijesti pisca pitanje podrazumijeva odgovor koji se nalazi u božanskoj prirodi žrtvovanoga "zbog kojeg je cijela priroda nastala da bi se On mogao pojaviti" i pobijediti smrt. Zato estetika ružnog nije samo bespomoćno tragičan prizor mrtvoga izranavljenog, od bolova izobličenoga Kristova leša na kojem kao da je naslikan sav martirij križnog puta do posljednjeg izdaha na raspeću, nego, kao što će ustvrditi sveti Augustin, izobličenim se prikazima Kristova korpusa u umjetnosti zapravo afirmira ona unutrašnja ljepota i ljubav žrtvovanog.
Tema smrti ostaje temeljno pitanje bez obzira na različite svjetonazorske pristupe, odnosno religijske vjerske pripadnosti. Ona je nesvodiva i vječno intrigantna i u najrazličitijim se oblicima njezine pojavnosti transponira u umjetničkim djelima. Neodvojiva je od životne stvarnosti u procesima kontinuirane preobrazbe prirode koja se odvija i u mrtvoj materiji. Zato zna zadobiti oblike koji pokazuju i potvrđuju tajnu vječne promjene, tajnu ciklusa rađanja i umiranja.
Potaknuta uspomenama iz prošlosti, Buñuelova je sestra Conchita posjetila groblje u rodnoj Calandi i u povodu tog posjeta ostavila dirljivo svjedočanstvo: "Bila sam vrlo potresena kada sam vidjela, bačen u nekom kutu, mali bijeli polomljeni lijes na čijem su dnu ležali mumificirani ostaci malog djeteta. Iz onog što je nekada bio njegov trbuh rastao je velik buket crvenih makova".
Smrt je permanentna pojava koja se uvjerljivo kamuflira fenomenom zvan život.
Otvori KEKS Pay
